Neka mjesta nerado se otkrivaju putnicima, udaljeno 1,5 sat od Zagreba nalaze se Hlebine. Zamislite situaciju: Vozite se automobilom izvan grada. Imate vremena, rano je jutro i sunce je još nisko na horizontu. Kasno je ljeto i boje su još uvijek intenzivne, iako zbog suše i vrućine možete vidjeti žute i smeđe mrlje tu i tamo u krajoliku koji vas okružuje. Livade i pašnjaci izgledaju svježe i otvaram prozor da udahnem svjež zrak. Na rubu pašnjaka je šuma. S ceste ne znam je li to granica do koje možete hodati ili me šuma poziva da uđem. Osim automobila na cesti nigdje nema nikoga, nema ljudi, nema životinja, čak ni ptica. Zavojita cesta nije teška za vožnju, ali je jasno da ste već negdje. Da je cesta lokalna. Vodi vas kroz jedno selo za drugim. Iz automobila sela izgledaju uredno, kuće su okrenute od ceste, ne gledaju prolaznike. I ne žele da ih gledate. Kuća po kuća i već ste opet vani i vozite se slikovitim krajolikom. Niste osjetili potrebu stati u selu jer se čini da vas selo nema želju pozvati da stanete. Stalno se pitate kakav je to kraj, tko ovdje živi, ​​kakvi ljudi? Što rade i kako žive? S ceste ne vidite velika polja i pašnjake, sve je nekako umjereno. I evo sljedećeg sela. Sunce je već visoko iznad glave, želite negdje stati, ali nema mjesta za zaustavljanje automobila. Uz obje strane ceste je jarak s malim zelenim mostom za vozilo vlasnika kuće. Jarci, kao da brane dvorac! Zatim smo prošli pored crkve! Do sada smo ih puno vidjeli pa se i ova čini novijom. Za nas je 19. stoljeće novije! Čini se da u ovom selu, osim privatnih obiteljskih kuća, postoje i drugi sadržaji. Trgovina, škola, galerija. Možemo stati ispred trgovine, ali već je jako vruće, radije bismo bili negdje u hladu! Ali ga nigdje nema. Bilo bi lijepo negdje stati, upoznati kraj i ljude, ali prolazimo i napuštamo selo.

Ovo bi bio vjerojatan scenarij da nas šetnja kroz naivnu umjetnost u Hlebinama,  nije zaustavila i zadržala tamo gotovo cijeli dan. Šetnja kroz naivnu umjetnost u Hlebinama, Hrvatska Ili – kako vas jedan specifičan događaj, na određenom mjestu (Hlebine, Hrvatska) i na određeni datum (zadnji vikend u kolovozu) može natjerati da zastanete i upoznate regiju i ljude. Izvrstan primjer interpretacije baštine!
Svi ste čuli za naivnu umjetnost, naivne umjetnike, Ivana Generalića i njegovog sina Josipa, Mirka Viriusa i Ivana Večenaja, Martina Mehkeka, Ivana Lackovića Croatu… Ima li ovaj niz generacija kraj? Nažalost, da. Broj mladih ljudi koji nastavljaju tradiciju je malen.
Ono što je započelo kao eksperiment Krste Hegedušića, mladog i entuzijastičnog hrvatskog umjetnika početkom 1930-ih, ono što je potom postalo svjetska senzacija krajem 1950-ih i trajalo gotovo do 1990-ih, čini se da završava. Štoviše, u tom razdoblju, rekao bih, stvoreno je nešto poput vremenske kapsule. Hrvatsko selo Hlebine kolijevka je hrvatske naivne umjetnosti. Ovdje je Krsto Hegedušić izvukao snažne kreativne pojedince, Ivana Generalića i Franju Mraza, iz narodnog zajedničkog stvaralaštva i, uz osnovnu poduku o tehnikama slikanja, omogućio im da se kreativno i slobodno izraze u vlastitom umjetničkom stilu, koji danas nazivamo hrvatskom naivnom umjetnošću. Nama, znatiželjnim prolaznicima, takvi događaji pružaju priliku za osobno obogaćivanje. Ovdje ne mislim na financijsko ulaganje u kupnju slika, iako je i to, naravno, moguće. Na putovanjima rijetko nailazimo na mogućnost da uskočimo u „cipele“ lokalnog čovjeka, a ovaj poseban aspekt lokalne umjetnosti pruža takvu priliku. Da se osjećamo kao insajderi. Nismo samo prošli kroz selo s nejasnim dojmom o krajoliku. Zaustavili smo se, ulazili u kuće umjetnika i kolekcionara, razgovarali s autorima slika.
Krajolici koje smo pratili putem sada dobivaju dublje značenje. To je dom lokalnog stanovništva; zemlja i šuma koja ih hrani. Oni su im neiscrpna inspiracija, u svim godišnjim dobima. Gledajući sliku za slikom, „hodamo kroz godinu“ i „hodamo kroz godišnje običaje“ i hodamo kroz generacije. I vidimo kako su i Hlebinećani promijenili svoj pogled na svijet. Svijet koji je naslikao Ivan Generalić vrlo se razlikuje od onog koji je naslikala 3. generacija naivnih umjetnika. To ne znači da svaki od njih ne prenosi duh svog vremena. Generalićeve slike nam jasno govore o okrutnosti, ljubavi i groteski života. Baš kao što bismo danas opisali razdoblje od 1930. do poslije Drugog svjetskog rata. Moderni naivni umjetnici, rekao bih, uživaju u svom selu, kraju i svom životu sada. Iz motiva upoznajemo svakodnevni i blagdanski seoski život, a kada se kist poigra, mit nesvjesno dolazi na platno i stvara se čarolija.

Zahvaljujući Turističkoj zajednici središnje Podravine i Obrtu Stari Zanati, uz podršku Općine Hlebine, Muzeja grada Koprivnice i Turističke zajednice Podravine i Prigorja, šetat ćete od kuće do kuće upoznajući duh i srce Hlebina. Šetnja vodi od Obrta Stari Zanati, a tijekom šetnje susrest ćete i vidjeti umjetnička djela, zbirke i etno zbirke Zlatka Kolareka i Radmile Bošnjak-Kolarek, Nadice Pakasin-Petrić, Stjepana Pongrac, Branka Matine, Nadice Belec.
Taman kad ste pomislili da ste savladali, očekuju vas dva iznimna izložbena prostora: Galerija naivne umjetnosti i dom Ivana i Josipa Generalića s farmom, galerijom i starom kućom Ivana Generalića.
I na kraju: Neka ova šetnja bude obogaćena kreativnim prilozima, uopće nije važno što nigdje nema kafića, restorana, gostionica, hotela i apartmana za najam. Za one koji žele završiti program uz obrok i piće, potrebno je skrenuti pored crkve i otprilike 5 minuta dalje nalazi se prostor za piknik Grofova Hiža. Ne treba ni spominjati da je vlasnica naivni umjetnik.